IVICA OSIM
O Ivici Švabi Osimu su već odavno ispričane sve priče. Umjetnik, genijalac, velemajstor sa loptom, popularno nazivani Štraus, jer je fudbal igrao baš kao kompozitor. Životna priča ovog čovjeka, koji je postao simbol Želje, počinje u maju 1941. godine, kada se Švabo rodio u svom Sarejvu. U gradu iz kojeg je često odlazio, ali grad iz njega nije nikada. Poticao je iz radničke porodice, a kako je to tada bilo normalno jedina zanimacija mu je bila lopta, koju je od prvog dodira zavolio i više je nikada nije ispustio. Kada je počinjao trenirati na grbavičkoj šljaci mnogi su bili itekako skeptični što se tiče njegove igračke karijere. Govorili su mu da se ostavi fudbala, da pređe na košarku ili neki manje grub sport, a sve zbog njegove krhke figure. Plavokos, mršav, visok... nije ličio na fudbalera, ali već na prvim treninzima, kada je počeo da se vrti, okreće, «valja» suparnike, prodaje «lažnjake», znali su da se rađa novi talenat. U igri je djelovao nekako sporo, ali kada primi loptu oko njega su igrači padali jedan za drugim, a Švabo ih je «valjao» kao niko do tada. Padali su jedan za drugim i onda je znao nonšalantno da gurne loptu saigraču, da ni on nije znao kuda treba da ide. Po isteku juniorskog staža nije odmah mogao u prvi tim. Debitovao je na utakmici protiv Proletera iz Osijeka 1959. Od tada je za Željezničar nastupao ukupno 11 godina. Odigrao je 250 zvaničnih utakmica i postigao 75 golova. 1970. godine odlazi u Francusku gdje će igrati za Strasbourg, Sedan i Valenciennes. Ostao je upamćen po jednogodišnjoj suspenziji zajedno sa svojim saigračem, Mišom Smajlovićem, kada je klub prvobitnom odlukom tadašnjeg saveza izbačen u Drugu ligu, a poslije žalbe kažnjen sa oduzimanjem šest bodova. To je bio najteži period u Švabinoj karijeri, a onda je došao i taj dan. Utakmica na Grbavici između Željezničara i Radničkog iz Niša. Osim nakon godinu dana neigranja u igru ulazi u drugom poluvremenu, a 20 hiljada navijača skandira samo njegovo ime, a on im se odužuje na najbolji mogući način. postigavši jedini gol na toj utakmici. Igračku karijeru je okončao 1978. godine, nakon čega se vrlo uspješno počeo baviti trenerskim poslom. Sa uspjehom je vodio Željezničar od 1978. do 1986. sa kojim je bio viceprvak Jugoslavije i polufinalista Kupa UEFA. Bio je još selektor reprezentacije Jugoslavije, trener Partizana, Panathinaikosa, Sturma, JEF Uniteda, da bi posljednji trenerski angažman imao kao selektor Japana. Prošle godine je pretrpio težak moždani udar. Čitava Evropa, a i svijet, a najviše njegove Sarajlije su se molile za njegovo zdravlje. Štraus je dobio i tu, najvažniju utakmicu u životu. Baš onako, kao i što je sve dobijao. Polako, trgajući se sa živcima svih ljubitelja njegovog rada i djela, a na kraju su svi slavili novu pobjedu. Njegovu pobjedu, jer sve pobjede su samo njegove.
JOSIP BUKAL
Rođen je 15. novembra 1945. godine u Okešincu (Hrvatska). Poslije završetka osnovne škole dolazi u Sarajevo, gdje počinje trenirati u omladinskim selekcijama Željezničara. Za prvi tim debituje 1963. godine u kojem je odigrao preko 500 utakmica i postigao 127 prvenstvenih golova, što ga svrstava u na vrh najboljih strijelaca Želje svih vremena. Bio je član generacije Željezničara koja je 1972. godine osvojila titulu prvaka bivše Jugoslavije. U plavom dresu je igrao do 1978. godine, kada prelazi u belgijski Standard, gdje je ostvario više nego dobru karijeru. Također bio je i reprezentativac bivše Jugoslavije, za koju je odigrao 24 utakmice i postigao 15 golova. Oni koji su rasli sa Manetom, kako su ga od milja nazivali. kažu da je bio takav «igrač» da nije mogao igrati u školskom timu. Ali Josip nije odustajao. Svakog dana uzimao je koznu loptu i «pucao» po školskoj Sali, toliko jako da su mu prsti znali pomodriti, a zid sa sale se pomalo osipao. U juniorskom timu je počeo igrati kao zadnji odbrambeni igrač, ali zbog njegovog izrazito jakog šuta, brzo je prekomandovan u vrh napada što je bio odličan potez. Publika posebno pamti njegove jake šuteve, što je bila i njegova glavna odlika kao igrača. Imao je zaista jak udarac, pa je nečesto u sportskim novinama znao osvanuti naslov kao «Bukal lomi prečku» i tome slično. A najbolja potvrda tome je i činjenica, da su na jednu utakmicu Standarda došli engleski stručnjaci koji su mjerili brzinu njegovog udaraca. Ona je iznosila 141,3 km/h. što je bila veća brzina od brzine šuta Garya Linekera, koji je tada slovio kao igrač sa najjačim šutem u evropi. Nakon završetka igračke karijere je radio kao trener u Željezničaru, čak je jedno kratko vrijeme u sezoni 1988/1989 bio i šef stručnog štaba prvog tima. Sada je koordinator omladinskog pogona Željezničara.
MIŠO SMAJLOVIĆ
Napadač Željezničara 60- tih godina. U plavom dresu odigrao je oko 400 zvaničnih utakmica, u svim takmičenjima, od toga 190 prvenstvenih u kojima je postigao 97 golova. Sa Ivicom Osimom je činio ubojiti tandem te generacije, te spada u red jednog od najboljih napadača Želje svih vremena. Karijeru je počeo 1955. godine u sarajevskom klubu Sloga, da bi 1956. prešao u juniorski tim Željezničara, a standardan član prvog tima postaje od 1958. kod trenera Miroslava Brozovića. Bio je strijelac kakvog bi svaki trener poželio u svom timu. Brz, nepredvidiv, borben, tehničar. Postizao je golove na tako lagan način, da je izgledalo kako bi svako mogao biti fudbaler. Po odlasku iz "Želje" je još nastupao za belgijski Standard, Olimpiju iz Ljubljane, te zenički Čelik, nakon čega je završio igračku karijeru.
Nastupao je i za reprezentaciju Jugoslavije. Sakupio je samo 4 nastupa i postigao 1 gol za najbolju selekciju bivše države. Nakon završetka aktivne igračke karijere, posvetio se trenerskom poslu. Prvo je bio član, a potom i šef stručnog štaba Željezničara. Zanimljivo je da je ovu funkciju obavljao u tri navrata. Bio je i selektor mlade i A reprezentacije BiH, vodeći je u 14 utakmica, te trener još nekih bh. klubova. Osim toga, jedan je od najzaslužnijih za opstanak kluba u vremenu agresije na našu zemlju.
ILIJAS PAŠIĆ
Rođen je 1933. u Herceg Novom. Karijeru je počeo u Romaniji sa Pala. Tamo ga je uočio trener Željezničara Branko Šalipur i od sezone 1952/1953 je član sarajevskih plavih. Već u prvoj sezoni je postigao čak 25 golova. Igrao je za klub punih sedam sezona. Poslije sezone 1958/1959 je napustio redove Željezničara. Do tada je odigrao ukupno 174 zvanične utakmice za klub, pri čemu je postigao 104 gola. Po odlasku je igrao za zagrebački Dinamo, a karijeru je poslije povrede završio igrajući u Austriji i Švajcarskoj.
Bio je poznat po izuzetno snažnom udarcu i sjajnoj tehnici, ali ostaju u pamćenju onih starijih savršeni centaršutevi i lakoća sa kojom je saigračima dijelio precizne pasove. Iako krilni napadač, bio je ubojit strijelac. Posebno je vrijedno istaći da je prvi reprezentativac Jugoslavije iz redova Željezničara, što je bio poseban uspjeh u vrijeme kada su igrači iz klubova van "velike četvorke" rijetko imali priliku nastupiti u reprezentativnom dresu. Ukupno je za reprezentaciju Jugoslavije odigrao 8 utakmica, a postigao je i jedan gol. Bio je i član mlade i B reprezentacije. Po završetku karijere je radio kao trener, vodeći Rijeku i BSK iz Slavonskog Broda (danas Marsonia). Također, trenerskim poslom se bavio i u Švajcarskoj.
MEHMED BAŽDAREVIĆ
Rođen je 1960. godine u Višegradu. Kao klinac sa porodicom doseljava u Sarajevo, a na Grbavici počinje trenirati 1969. godine, kod trenera Vjekoslava Luje Kranjca. Prvotimac Željezničara postaje od 1977., i nastupa do 1986. godine, karijeru nastavlja u francuskoj u Sochauxu i Nim Olyimpiqueu. Vjerovatno jedan od najboljih bh. igrača svih vremena je rođen u Višegradu 1960. godine.Za Željezničar je nastupio na 249 zvaničnih utakmica i pri tome je postigao 24 gola. Neumoran trkač visoke tehnike, prirodni lider na terenu, graditelj igre, asistent, te uvijek potencijalni strijelac iz pozadine. Kao takav, igrao je i za sve mlađe selekcije bivše države. Osvajač je bronzane medalje na OI u Los Angelesu 1984. godine, te standardni A reprezentativac Jugoslavije sa 54 nastupa i 4 postignuta gola. Bio je i reprezentativac BiH u počecima naše reprezentacije za koju je nastupio u 2 navrata. Po završetku igračke karijere je prešao u trenerske vode. Vodio je Istres (Francuska), Étoile du Sahel (Tunis),al-Wakru (Katar), a trenutno sa dosta uspjeha vodi Grenoble.
JOSIP KATALINSKI
Nogometnu karijeru počeo je u omladinskom pogonu FK Igmana sa Ilidže , međutim već 1964 . godine se priključuje juniorima FK Željezničara . Već naredne godine sa svega 17 godina debituje za prvi tim. Bio je član slavne generacije FK Željezničara koja je 1972 . godine postala prvak Jugoslavije . U dresu Željezničara odigrao je više od 350 utakmica, te postigao više od 100 golova, iako je bio odbranbeni igrač. Nakon deset godina provedenih u Željezničaru , 1975 . godine odlazi u francusku OGC Nicu , gdje ostaje sve do 1978 . godine, kada zbog hroničnih problema sa povredama odlučuje prekinuti svoju igračku karijeru u dobi od samo 30 godina. Kada je tek došao u OGC Nicu , renomirani francuski časopis "France Football" mu je posvetio cijelu stranu sa naslovom: "Škija - Bič Božji!" . Tokom svog boravka u Nici bio je veliki prijatelj sa slavnim francuskim glumcem Jean Paul Belmondom . Od 1975 . godine bio je nosilac Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva . Radio je kao koordinator pri NFSBIH . Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je predsjednik FK Željezničara . Također je završio trenersku edukaciju, te diplomirao tjelesni odgoj.
ENVER HADŽIABDIĆ
Rođen je u Beogradu 06. novembra 1945. godine, u željezničarskoj porodici koja je često mijenjala mjesto prebivališta. Osim u Beogradu, živio je u Jajcu, Bugojnu i Travniku gdje i započeo svoj fudbalski put.Nije dugo trebalo ljudima iz Željezničara da zapaze talent mladića koji sa svega 17 godina igrao za prvi tim Bratstva iz Travnika. Sudbina je htjela da njegovo Bratstvo odigra vrlo važnu utakmicu sa trebinjskim Leotarom, koja je odlučivala o plasmanu u viši rang takmičenja. U to vrijeme, trener Leotara bio je Marsel Žigante koji nedugo zatim preuzima ekipu Željezničara. Prvi potez po dolasku u Sarajevo, bio je dovođenje mladog travničkog defanzivca. Od tog dana daleke 1965. godine, Hadžiabdić i Željo uspostavili su jednu nevjerovatnu, neraskidivu vezu koja traje do dana današnjeg.
Najveći dio igračke karijere proveo je u Željezničaru, za koji je debitovao 1965. godine. Na ''Grbavici'' je ostao narednih 9 godina, odigravši ukupno 460 utakmica, od čega 268 u prvenstvu i kup-u. U zvaničnim utakmicama, postigao je i 2 gola.
Najveći dio karijere proveo je na defanzivnim pozicijama u ekipi, mada je svoju premijernu sezonu odigrao kao igrač navale. Bio je nezamjenjiv u ekipi koja je igrala vrlo važnu ulogu u domaćem fudbalu s kraja 60-tih, i početka 70-tih godina. Beskompromisan borac, izuzetno požrtvovan na terenu, neumoran, trkački uvijek raspoložen – bio je ljubimac publike na ''Grbavici'', na kojoj i danas uživa veliko poštovanje.
