ISTORIJA TM87

Najvatreniji navijaci NK "Zeljeznicar", poznati kao Manijaci spadaju u sami vrh navijackih grupa u BiH. Tu tradiciju pronose jos iz bivse drzave gdje su svrstavani u drugu kvalitativnu grupu zajedno sa "Hordama zla", "Armadom", i "Red Firm". Ime pod kojim su poznati nose od kraja osamdesetih godina, ali bi bilo pogresno smatrati da je to pocetak vatrenog navijanja na Grbavici.

U sampionskoj sezoni, "Zelje", 1971/72, navijaci su svoj klub pratili sirom zemlje, a vrhunac je bio na stadionu "JNA" kada je u zadnjem kolu ovjerena titula. Po povratku u Sarajevo napravljen je tzv."karusel", tj. cijelu noc su po gradu kruzili automobili okiceni zastavama, uz neizbjezno sviranje svim raspolozivim sredstvima (trube, automobilske sirene i sl.). Nakon godina uspjeha, doslo je do smjene generacija u ekipi pa je "Zeljo" dospio i do Druge savezne lige, ali ni tada navijaci nisu napustili plave. Prosjek posjete na utakmicama u Sarajevu bio je blizu 10.000 gledalaca.

U to vrijeme najvatreniji su se na Grbavici okupljali na brdu iznad juzne tribine (tada jos nije bio dogradjen gornji dio juga na kome se "Manijaci" danas nalaze). Po povratku u drustvo najboljih postepeno je stvaran jak tim, a 1981. je "Zeljo" stigao do finala kupa. Utakmica je privukla oko 60.000 gledalaca sto je bila najveca posjeta na jednoj finalnoj utakmici (izuzev onih koje su igrali klubovi iz Beograda). Vise hiljada navijaca plavih je stiglo na "Marakanu", a smjestili su se na istocnoj tribini stadiona ("Velezovi" su bili na zapadu). Uprkos gromoglasnoj podrsci "Zeljo" je izgubio (2:3), ali je ova utakmica bila povod za mnoge da se u odabiru kluba opredjele za "Zeljeznicar".

U prvoj polovini osamdesetih godina atmosfera na Grbavici se donekle razlikovala od ove danasnje (inace je navijacki trend u to vrijeme izgledao malo drugacije). Cijenile su se zastave na kopljima (na Grbavici je tada kao najveca slovila ona plavobijela na kojoj je bila nacrtana lokomotiva sa vagonima koja je predstavljala "Zeljin voz"), a atmosferu su stvarale i brodske sirene montirane na pumpe automobilskih gima, te cegrtaljke, zvona, pistalljke. Navijalo se na svim utakmicama, a posebno su se cijenili susreti sa timovima "velike cetvorke", "Velezom" i naravno gradski derbi protiv "Sarajeva" . Za tu utakmicu se spremalo mjesecima, atmosfera na stadionu je dovodjena do usijanja, a obicaj je bio da se nakon pobjede organizuje pohod navijaca kroz grad do Bascarsije gdje se sve zavrsavalo pred jednom slasticarnom ciji je vlasnik bio vatreni navijac komsija sa Koseva.

Jedne prilike, u novembru 1982.godine nakon utakmice na Grbavici (1:0 za "Zelju") na celu kolone je isao transparent na koji je postavljena ranije postavljena i odstampana saljiva smrtovnica posvecena bordo timu. Najsvijetliji trenuci su dozivljeni u sezoni 1984/85 kada je tim sa Grbavice uspjesno nastupao u kupu UEFA. Na Grbavici su tada vidjani transparenti navijaca van Sarajeva, iz sredine gdje je "Zeljo" tradicionalno imao veliki broj navijaca (Konjic, Travnik, Kiseljak, mala Gornja Dobostica kod Lukavca, a podrska je pruzana i od strane uprave, igraca i navijaca NK "Urania" iz baske Vode). Inace "Zeljo" je uvijek imao svoju publiku i u Tuzli, Zenici, Mostaru, Rijeci, Ljubljani, a pred rat je u Novom Sadu egzistirala jedna grupa od oko pedesetak "Manijaka". Navijaci "Zelje" su i pjesmama opjevani-"Pjesma Zeljinih navijaca" iz sedamdesetih, koja se i danas emituje prije svake utakmice na Grbavici, te "Zeljo to je moj tim" sarajevske grupe "Bombaj stampa".

U drugoj polovini osamdesetih dolazi do vece organizacije najvatrenijih navijaca, i oni tada daju sebi ime "The Maniacs". Osim ove grupe stvaraju se i "Blue Tigers" i "Joint Union", te jos nekoliko manjih grupa ali svi oni sacinjavaju maticnu grupaciju "Manijaka". Pocinje izrada navijackih vezenih salova sa imenom grupe (sal "Joint Union" je uzivao veliko postovanje i na tribinama sirom tadasnje Jugoslavije), nabavka pirotehnickih sredstava-bakljada na utakmici protiv "C.Zvezde" u jesen 1990.godine je bila dotada najveca u BiH, a putuje se organizovano na gostovanja sa klubom.

Tokom rata je Grbavica ostala na okupiranoj teritoriji, drvena zapadna tribina je zapaljena a oko samog stadiona su se vodile zestoke bitke. U srcu svakog "Manijaka" je bilo samo jedno-kada ponovo na Grbavicu. Po reintegraciji Sarajeva stadion je zatecen u losem stanju, ali su uprava i navijaci prionuli na posao, te je kako-tako stadion osposobljen za utakmicu protiv "Sarajeva" na, za Sarajevo simbolican datum drugog maja 1996. Tesko je opisati izraz na licima "Manijaka" tokom te antologijske utakmice. Mjesavina nevjerice, tuge ali i neizmjerne radosti sto su ponovo na svojoj Grbavici.

Navijaci "Zelje" su kao i svi drugi tokom svog postojanja imali svog vodju. Njih je tokom svih ovih godina bilo vise, ali se jedno ime ipak vise istice od ostalih. To je rahm. Dzevad Begic-Djilda koji je herojski poginuo prve ratne godine. Njegovo ime se danas na Grbavici izgovara sa posebnim postovanjem.

I tako ostaju "Manijaci" na svom jugu mada je postalo nepisano pravilo da se sa punjenjem odredjenog navijackog staza oni stariji sele na sjever, pa tako "Zeljo" sada ima vatrenu podrsku sa obadvije strane. Bitno je da uvijek Grbavicom odzvanja ono poznato: "Naprijed Zeljo ceto plava…"

PODGRUPE :

Joint Union

Blue Tigers

Vendetta

Urban Corps

Legenda koja ne umire - Dževad (Džemal) Begic - Đilda

Rodjen 25.09.1966. - Visoko

Poginuo: 11.07.1992. - Pofalici, Sarajevo

Dževad poslije osnovne škole završava zanat za limara i radi na poslovima obezbjedjenja objekata i ustanova. Sretno živi sa suprugom Hajrudinom sa kojom ima četiri kćerke, Melihu, Melisu, Mirnelu, Dženitu, a peta najmladja radja se poslije Dževadove smrti. Bio je po mnogo čemu poseban čovjek, dobar otac i suprug i zaljubljenik u fudbal i "plave" sa Grbavice.

Bio je prijeratni vodja navijaca FK "Željezničar". Kao sto je bio iskreni vodja navijača "Želje", tako je sa istim zarom i patriotizmom krenuo u borbu protiv agresora cim se cuo prvi pucanj u Sarajevu. Zajedno sa svojom bracom Halilom i Izetom postaje clan pokreta "Zelene beretke" u borbenoj jedinici Bosnae max. Veoma hrabar i odvazan mnogo puta izlazi kao pobjednik iz samoubistvenih akcija koje ce vjecno ostati u sjecanju njegovih saboraca.

Za Đildu kazu da je bio običan momak. Porodicu je izdržavao kako je znao i nije birao posao - radio je najčešće kao izbacivač. Znao je s ljudima a sama njegova pojava je tjerala i one najveće mangupe da razmisle dvaput prije nego se usprotive Đildi.

Kazu da se naoruzao onog dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade. Prica kaze da je pokucao na vrata jednom od cetnika i da mu je taj cetnik bez mnogo dilema 'poklonio' automat.

Od tog dana do dana pogibije Đilda je bio sve. I rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidzi i na Blekinom potoku i na Zlatisu. Naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suocene sa potrebom da navijacke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdrazih, to je i cinio..

Đildini bliznji pamte da je govorio: " Ako treba ginuti, samo da nije od snajpera. Neka to bude muski ", ali u trecem mjesecu agresije na BiH metak zlocinca sa tada okupirane Grbavice zauvijek je prekinuo njegov zivot. I to bas sa Grbavice za koju je zivio.

Tog kobnog 11. jula 1992. godine u naselju Pofalici u pokusaju da pomogne ranjenoj zeni biva pogodjen snajperskim hicem. A samo noć prije toga je bio glavni u razbijanju četničkog gnijezda na Zlatištu.Mnogi i danas prepričavaju njegove podvige koje je izvodio prateci sopstvenu parolu sa samog početka rata - 'ne možete vi Đildi nista'!

Na mjestu pogibije hrabrog Đilde, Komanda 1. korpusa podigla je spomen-plocu. Dva dana nakon pogibije rahmetli Dzilda je pokopan na sehidskom mezarju Kovaci.

Posthumno je dobitnik najveceg armijskog priznanja, znacke "Zlatni ljiljan" i takodje posthumno proizveden u cin natporucnika. Kcerka Dzevada je rodjena nedugo nakon njegove pogibije. Brat Izet je poginuo iste godine nemalo poslije Đildine pogibije. Bivsa ulica Livanjska danas nosi ime "Brace Begic".

Neke od angdota prenesene sa TheManiacs.org foruma:

"Znao sam Đildu odkako je doselio na Kosevsko Brdo, negdje oko 81-83 godine cini mi se. On je bio malo mladji od mene, isli smo u Franjo Kluz, osnovnu skolu, cak smo se jednom i pomarisali, onako djecacki. Bio je malo jalijas, zbog toga je i zavrsio u popravnom domu u Negotinu (Srbija, negdje na kraju svijeta). Jednom sam to i opisao ovdje. Ja taman dosao u vojsku (isti taj Negotin), nisam se ni okrenuo, ne znam ni gdje sam dosao, ni sta me ceka, kad vec sutradan dolazi n'akav oficircic, i kaze : Nek se javi (ja), na portirnicu ima posjetu". Alo ba... Prvi dan vojske, ja od Sarajeva udaljen preko 1000 KM i imam posjetu. Dodjoh do kapije, kad tamo rahmetli Đilda. Bio tu u popravnom domu, valjda upratio koga ima iz Sarajeva da je tu noc dosao na odsluzenje i op, eto ti ga sutra, dos'o da se upita. Elem, da neduzim, znali smo se pravo dobro, onako mahalski, raja iz naselja. Dao je zivot u odbrani grada i to sve govori!!! Pocivao u miru Bozijem i neka mu je vjecna slava i hvala!!! Amin."

"Ko je onaj krupni covjek gol do pasa sa sombrerom na glavi,a na sombreru ZELJINA zastava,oko vrata Irski zeleni sal i plavi ZELJIN svileni sal.Ko je onaj covek koji zagalami sa gelendera "HALO VAMO GLEDAJ" i svi ko jedan gledaju u njega.Ko je taj koji je prvi isao u fajtove i primao i djelio degeneke.E to je nas ĐILDA vodja ZELJINIH MANIJAKA.
Poznavao sam ga toliko da se pozdravimo na ulici kad se sretnemo,ja sam bio pravi klinac za njega ali ipak smo se pozdravljali.
To nase poznanstvo krenulo od mog gostovanja u Banjoj Luci 1990.Imao sam 15 godina. I odlucio da idem na gostovanje i smunto i starce i sve uredu idem u Banajaluku dodjem na zeljeznicku stanicu ZELJIN sal oko stomaka svezan,a drugi oko vrata pravi huligan nema sta. Ima neke starije raje uglavnom ja i ova trojica havera toj ekipi nepripadamo nikako. Dolazi ĐILDA nosi neku kesu u kesi ZELJINA knjiga i pozdravlja se sa tim starijim momcima a mi odma za Đ I LDOM i kad se sa svima pozdravi nas cetvorica skoro u glas dzesi ĐILDA ,a on ce nama gdje ste vi posli,u Banjaluku odgovorimo mu.A on pogleda prema onim starijim mocima malo se nasmija i trznu glavom na nas cetvoricu. Kad dreknu na nas mrs kuci kakva Banjaluka.I moljakaj moljakaj i na kraju kaze moze ali cete cijelo vrijeme biti uz nas,pokaza na sebe i na one momke koji su bili vec na stanici i onda nam uvali onu kesu za ZELJINOM knjigom i kaze nemojte da zijanite ovo. I od tada nikad nije prosao pored mene da se nije pozdravio.Na JUGU sve ciljam da nekako prodjem pored njega nebi li se pozdravio sa njim. Jednom u gradu hodam sa rajom kad ĐILDA reko ako se sad pozdravi samom znamo se sigurno,naravno pozdravi se jos mi ruku pruzi. Isto kao da sam se sa Titom pozdravio,pogotovo jer sam sa rajom bio a ovi sto su bili sa mnom zanjemili,nemogu da vjeruju da sam se pozdravio i jos rukovao sa ĐILDOM . Zadnji put sam ga vidio na Ciglanama,vidim ga i pridjem pozdravimo se. To je bilo dan dva prije nego sto ce poginuti. Sjecam se toga dobro jer je poginuo na moj rodjendan..."

Na jugu Đilda nikada neće biti zaboravljen. Oni stariji navijači, oni koji su ga poznavali, prepričavaju događaje i anegdote o njemu. Ovi mlađi sa ponosom prihvataju Đildu kao jedinog pravog vođu Manijaka i do današnjeg dana. Sa Juga će se uvijek čuti:

 

OTIŠ'O SI ĐILDA

OSTALA JE TUGA

VJEĆNO ĆE TE VOLJETI

MANIJACI S JUGA!